Пређи на главни садржај

Od starih majica do neponovljivog tepiha

Kako nastaju moje krpare - prvi deo


U našoj kući se gotovo ništa ne baca.  Česta rečenica mog supruga je : " Nemoj bacati, zatrebaće " i bude u pravu.

Tako je i sa starom iznošenom garderobom, krevetninom... Umesto da ih bacim, sečem ih u trake i dobijam materijal od koga na razboju tkam neponovljive krpare.  Evo kako ja to radim:

Svaki komad garderobe pažljivo pregledam, sklanjam šavove i dugmad ( koju čuvam!) a onda kreće precizno sečenje.  Sečem ih u dugačke trake širine  2- 3 cm u zavisnosti od debljine pamuka. Sečem ih spiralno, odozdo nagore, bez prekidanja niti, kao da ljuštim jabuku. Na mestima gde pravim okret nastanu "oštre" ivice i njih blago zaoblim i kada se traka utka nema delova koji vire. Ako želim da od majica dobijem neprekidnu nit mašinski ih sašijem ( to važi najčešće za heklane krpare). Naposletku, trake namotavam u klupka i tako se pamuk dodatno oblikuje.



Ako se pitate koliko je garderobe potrebno da bi se istkala krpara evo malo matematike - za jedan metar krpare, standardne širine 60 cm, potrebno je između 800 gr i 1 kg isečenih traka. Ako se to preračuna u majice, to je oko 10 pamučnih majica klasične veličine, ili 15- 20 dečijih. Priznaćete to je ozbiljna reciklaža.

Kako od te gomile šarenih traka napraviti nešto što ima smisla? To ću otkriti u sledećoj objavi. Do tada,  otvorite svoje ormane,  sigurna sam da u njima "čuči" neka buduća krpara za koju mislite da je samo stara, iznošena majica, ona za bacanje. 

Коментари

Популарни постови са овог блога

Dobro došli u moj kreativni kutak! Ja sam Sanja Nenadov a ovo je priča o mojoj ljubavi prema ručnom radu. Moj profesionalni put bio je vezan za stomatologiju. Tim pozivom sam se bavila do pre tri godine kada sam otišla u penziju. Ljubav prema ručnom radu je mnogo duža . Zavolela sam ga kao dete dok sam posmatrala baku kako štrika i hekla. Kada su naša deca odrasla i otišla na studije,  tišina u kući postala je prostor za moj  novi početak. Odlučila sam se na stvaranje nečeg toplog, jedinstvenog... Put ka tkanju je bio moj prvi početak. Počeo je ozbiljno i temeljno kod vrhunske profesorice Mirjane Marković . Ali pravi podsticaj mojoj strasti dao je naš sin kada mi je poklonio veliki razboj koji je i danas srce naše radionice.  Iako sam decenijama bila u svetu precizne stomatologije, kasnije i za razbojem,  pre sedam godina otkrila sam svet pačvorka , otkrila sam da se najbolje snalazim u hiljadama sitnih krpica koje čekaju da budu spojene. Danas, naša radionica " Lizi...

Zašto pišem ( čak i kada mislim da niko ne čita)

  Sedim za stolom, pišem pa brišem. Pa opet nanovo. Suprug pored mene čita knjigu, podiže obrvu i krajičkom oka, videvši da se "borim" sa olovkom i gumicom upita : "Šta pišeš toliko ?"  - Pišem priču o tkanju, napravila sam blog - odgovorih. A on onako, više za sebe : " A ko će to da čita?"  - Pa... ne znam. Ako niko drugi čitaću ja - i tu mi misli skrenuše sa priče o tkanju na te nevidljive čitaoce. Zaista , ko? Nisam ja pisac. Ne umem istkati književnu strukturu. Moje reči su obične, tek da opišu jednu rukotvorinu ili možda da premoste milje dok čekam poruku sina da je prvi deo leta završen... Sin se javio, reči su ostale na papiru, onako kako su nadošle.  A ova priča? Možda sutra više neće biti važna. Možda ću je podeliti sa nekim ko će je ipak pročitati a možda će ostati samo ovde na papiru, kao svedok jedne noći. Priče su bolje ako " odstoje".  I odstojale su. Prenosim grafit na ekran kompjutera, slovo po slovo... I za kraj, neka podign...
  Kako su šape promenile moj put u tkanju Kada sam počela da tkam bio je to rad sa najfinijim nitima pamuka, alpake, kašmira, svile, vune... detaljan i mekan.  Onda, jednog dana,  dom smo počeli da delimo sa četvoronožnim prijateljima. Brzo smo shvatili da neke navike moramo da promenimo. Među njima bio je i klasičan tepih, šape i on ne idu ruku pod ruku. Kod mame, jednog našeg prijatelja , videla sam najlepše krpare do tada, pune boja složenih sa mnogo ukusa. To je bilo  dovoljno da i sama krenem da ih tkam. Počela sam od onoga što sam imala u kući. Iznošena garderoba i stara pamučna krevetnina dobile  su novu svrhu. Krpare su postale pečat mog tkanja. Nazvala sam ih vojvođanske krpare.  Na stotine sam ih napravila i nikada dve iste. Ono što me je najviše očaralo je sloboda stvaranja i neponovljive boje. Pa da zaključim -   zašto baš  krpare ? -  lako održavanje - peru se u mašini na 60 stepeni, mogu da se suše u mašini za sušenje. - dugoveč...