Пређи на главни садржај

Platno i keper u mojim krparama



Početak svakog tkanja  je određivanje njegove gustine . Gustina mojih krpara je 2,5 niti po centimetru (na svakih deset centimetara širine razboja ima 25 zategnutih niti osnove ). Ova gustina je idealna za krpare,  ne postaje ni  tvrda ni  rastresita.

Kada sam odredila gustinu i kada znam sa koliko traka raspolažem,  biram koji ću prepletaj da radim. Najčešći prepletaj za krpare je platno. Meni je najdraži keper. Za metar platna potrebno je oko 800 gr traka a za istu dužinu u keperu potrebno je i do 40 % više. Kod platna svaka nit osnove pritiska traku a kod kepera traka preskače po dve - tri niti, zadržava svoju debljinu i za to treba više materijala. 

Prepletaj platno - to je osnovni prepletaj, najjednostavniji ali nezamenljiv. Niti u nićanice mogu da se uvlače na dva načina. Ako ne planiram da menjam prepletaj u toku tkanja biram uvlačenje 1-2 ( niti idu redom u prvu pa u drugu nićanicu).Dizanje nita je vrlo jednostavno, naizmenično se dižu! 
Drugi način je da niti u nićanice  raspoređujem redom 1,2,3,4...  To mi daje slobodu da u toku rada eventualno ubacim neku "šaru" u keperu. Kod ovog uvlačenja dizanje nita je u parovima 1 i 3  2 i 4.

Prepletaj keper - za ovaj prepletaj kažu njegovo veličanstvo keper! Zaista je tako. Volim te dijagonale koje krpari daju dušu i posebnu lepotu. 
Uvlačenje niti u nićanice može biti kao i kod platna ( 1,2,3,4) ali je sada dizanje nita u parovima ovakvo : 1 i 2, 2 i 3, 3 i 4, 1 i 4 . Ovakvim dizanjem dobiju se divne dijagonale ali pod uslovom da su trake približno iste širine. 
Sa keper prepletajem možemo da se "igramo". Ako promenim redosled dizanja nita ( krenem unazad) menjam smer dijagonala na samoj krpari.

Ako odlučim da moja krpara dobije cik cak šaru ( riblja kost) dijagonala dobije preokret, ide do vrha i onda se "lomi" nazad. U ovom slučaju uvlaćenje niti u nićanice ide ovim redom - 1,2,3,4,3,2,1... a dizanje nita ostaje isto ( 1 i 2, 2 i 3, 3 i 4, 1 i 4 ).
U zavisnosti od broja pedala na razboju i broja nita,  igra sa keperom može da ide u nedogled. 

Moja omiljena tehnika je Rosepath  ( kod nas bi se to prevelo kao ružin put ) . Dolazi iz skandinavskih zemalja a oni su vrhunski majstori tkanja krpara. Kada vidite njihove krpare u oči odmah upada savršena simetrija. Taj savršeni red je osnovno pravilo u tkanju krpara. 
Ova tehnika je zapravo varijanta kepera, mogu da se istkaju dijamanti, stilizovane ruže, oči ( dijamant sa manjim rombom ili tačkom u sredini). Da bi se postigao što lepši efekat tka se sa nekoliko boja. Između svakog reda  šare ja provlačim pamučni konac ( isti onaj koji koristim za osnovu) u prepletaju platno.Time je šara čvršća a krpara stabilnija. 

Ovo je moja omiljena šema: Uvođenje u nićanice je 1, 2, 3, 4, 3, 2, 1... ( kao kod kepera) a dizanje nita je ovo : 1 i 2, 2 i 3, 3 i 4, 1 i 4, 1 i 2 ( ovo je vrh ruže) a onda se vraćam unazad ( 1 4, 3 4, 2 3, 1 2 ). Za ovu šaru koristim razne nijanse iste boje, od najsvetlije ka najtamnijoj. 

Knjige mi daju osnovu za tkanje drugačijih krpara od onih na kakve smo navikli. To su knjige Malin Selander  " Weaving Pattterns" iScandinavian Weaving" Tina Ignell .

Sve ovo o čemu sam pisala su samo neke osnovne šeme.  Ove knjige sadrže mnoge varijacije tog  čudesnog prepletaja. Ako poželite neku šemu, rado ću je podeliti sa vama. Pišite mi u komentaru, pitajte, predložite... Hajde da ukrstimo niti. 
Rosepath tehnika





 U sledećem javljanju otvaram novu, neiscrpnu temu koja me možda i više fascinira- pačvork

Коментари

Популарни постови са овог блога

Dobro došli u moj kreativni kutak! Ja sam Sanja Nenadov a ovo je priča o mojoj ljubavi prema ručnom radu. Moj profesionalni put bio je vezan za stomatologiju. Tim pozivom sam se bavila do pre tri godine kada sam otišla u penziju. Ljubav prema ručnom radu je mnogo duža . Zavolela sam ga kao dete dok sam posmatrala baku kako štrika i hekla. Kada su naša deca odrasla i otišla na studije,  tišina u kući postala je prostor za moj  novi početak. Odlučila sam se na stvaranje nečeg toplog, jedinstvenog... Put ka tkanju je bio moj prvi početak. Počeo je ozbiljno i temeljno kod vrhunske profesorice Mirjane Marković . Ali pravi podsticaj mojoj strasti dao je naš sin kada mi je poklonio veliki razboj koji je i danas srce naše radionice.  Iako sam decenijama bila u svetu precizne stomatologije, kasnije i za razbojem,  pre sedam godina otkrila sam svet pačvorka , otkrila sam da se najbolje snalazim u hiljadama sitnih krpica koje čekaju da budu spojene. Danas, naša radionica " Lizi...

Zašto pišem ( čak i kada mislim da niko ne čita)

  Sedim za stolom, pišem pa brišem. Pa opet nanovo. Suprug pored mene čita knjigu, podiže obrvu i krajičkom oka, videvši da se "borim" sa olovkom i gumicom upita : "Šta pišeš toliko ?"  - Pišem priču o tkanju, napravila sam blog - odgovorih. A on onako, više za sebe : " A ko će to da čita?"  - Pa... ne znam. Ako niko drugi čitaću ja - i tu mi misli skrenuše sa priče o tkanju na te nevidljive čitaoce. Zaista , ko? Nisam ja pisac. Ne umem istkati književnu strukturu. Moje reči su obične, tek da opišu jednu rukotvorinu ili možda da premoste milje dok čekam poruku sina da je prvi deo leta završen... Sin se javio, reči su ostale na papiru, onako kako su nadošle.  A ova priča? Možda sutra više neće biti važna. Možda ću je podeliti sa nekim ko će je ipak pročitati a možda će ostati samo ovde na papiru, kao svedok jedne noći. Priče su bolje ako " odstoje".  I odstojale su. Prenosim grafit na ekran kompjutera, slovo po slovo... I za kraj, neka podign...
  Kako su šape promenile moj put u tkanju Kada sam počela da tkam bio je to rad sa najfinijim nitima pamuka, alpake, kašmira, svile, vune... detaljan i mekan.  Onda, jednog dana,  dom smo počeli da delimo sa četvoronožnim prijateljima. Brzo smo shvatili da neke navike moramo da promenimo. Među njima bio je i klasičan tepih, šape i on ne idu ruku pod ruku. Kod mame, jednog našeg prijatelja , videla sam najlepše krpare do tada, pune boja složenih sa mnogo ukusa. To je bilo  dovoljno da i sama krenem da ih tkam. Počela sam od onoga što sam imala u kući. Iznošena garderoba i stara pamučna krevetnina dobile  su novu svrhu. Krpare su postale pečat mog tkanja. Nazvala sam ih vojvođanske krpare.  Na stotine sam ih napravila i nikada dve iste. Ono što me je najviše očaralo je sloboda stvaranja i neponovljive boje. Pa da zaključim -   zašto baš  krpare ? -  lako održavanje - peru se u mašini na 60 stepeni, mogu da se suše u mašini za sušenje. - dugoveč...